U srcu hercegovačkog krša ugnijezdila se
Vranjska. Dvadesetak kilometara je daleko od Bileće. Ma kakav vakat
bio, u Vranjskoj sve počinje i završava pričama o kamenu,čatrnjama, .žuljevima,stradanjima, ali i o duhu koji, ma kako zlo vrijeme i nedobro bili, nikada nije napuštao gorštake.
Umiju se oni danas i našaliti kako se „iz Vranjske može izvoziti samo kamen ljutac i badnjaci”.
Pod planinom Sitnicom, u toj Vranjskoj, rasulo se šezdesetak naseljenih
i, za malo pa, isto toliko zamandaljenih domova. Jasenje, Dlakoši, Oblo
brdo, Treslova ... Sve to sija i kad nema sunca. A njega je u Vranjskoj
ima više od 250 dana u godini.
Sa kamenom se ovdje i u smiraj na počinak odlazilo i u zoru
budilo. I majka bi, čedu kad se rodi, prvo kamen stavljala pod glavu,
pa ga tek onda mlijekom zadojila... Kada se nije imalo ni o čem drugom,
pričalo bi se o čovjeku i kamenu. Ljubavi ko ljutac stamenoj. I
vječnoj, dabome.
Svevišnji nam je najviše kamena darivao. Ali nas i bez plodnih
vala nije ostavio. Od njih živimo. I otimamo se vremenu, kaže starina
Stevo Biberdžić.
Vranjska je nekad davno za Bileću bila „varoš golema”. Kada je
u Vranjskoj bilo desetak zaseoka i u njima života, u Bileći , u isto
vrijeme, tek pet-šest kuća. U Vranjskoj su živjeli samo oni koji su tu,
jednostavno, morali ostati. Drugdje nisu mogli ili ih nisu htjeli. Tu i
takvu Vranjsku vjekovima pominju hroničari.
Ovde su opstali samo hajduci i vuci. Svako je branio svoje i
nije se dao. Vjekovima se borio za slobodu. Danas se puno priča i o
demokratiji. Po meni se demokratija mora nositi u duši. Demokrata je,
tako ti ja kontam, onaj ko drugom misli dobro isto kao i samom sebi.
Ali misliti dobro samo sebi i više nikom drugom, e tako se ne more –
objašnjava osamdesetogodišnji Stevo.
U Vranjskoj se istorija vjekovima krvlju pisala. I za svih tih
vjekova niko i nikada nije okaljao ni obraz ni ruke. Branio je i
svetinje. I čatrnje i ono malo plodnih vala i brežuljke na kojima su i
danas tri pravoslavne bogomolje – saborni hram Svetog Nikole osveštan
2005. godine, crkva Svetih vračeva Kozme i Damjana i najstarija,
Đurđeva crkva. Sagrađena je, vele tako seljani, 28 godina prije
Kosovskog boja, i to na mjestu gdje se nalazila pastirska bogomolja.
Mi u Vranjskoj, najmerniku ne damo da bude ni gladan ni žedan. Kad ne
bi imao gdje, u Vranjskoj bi ga i konak čekao. I uvijek dobrodošlica
kakve je malo gdje u ovim našim, kamenim bespućima – uvjerava Dražen
Dunđer.
U Vranjskoj, a isto je i u mnogim drugim sredinama
harcegovačkog krša, ne tako davno bilo je oko 400 đaka. Danas samo
četvoro. Milica i Zoran po tri, a Predrag i Nenad, čak dvanaest
kilometara pješače do škole gdje ih čeka učo što makadamom dolazi iz
Bileće.
Pričali bi u Vranjskoj i o Čardačini i tamošnjem bratstvu
Radovića iz koga, vele tako, porijeklo vuče veliki književnik Meša
Selimović.
Pričali bi i o nekropoli i stećcima. Kamenim gromadama koje
govore da je davno ovdje bilo života. Kažu da su tamo negdje šezdesetih
godina prošlog vijeka, sa ovog lokaliteta prebacili stećak koji se i
danas nalazi pred Zemaljskim muzejom u Sarajevu.
Pričali bi seljani i o lusteru koga je, vrlo davne 1895.
godine, Đurđevoj crkvi u Vranjskoj darivao Kosta Kašiković. On i danas
visi na svodu stare bogomolje.
Pričali bi u Vranjskoj i o Peku Deliću koji je pored svoje
troje dece, a najmlađe ima dvadeset i dvije godine, prije nekoliko
mjeseci dobio i četvrto, sina Stefana. Kaže kako mu je bila namjera da
pokaže drugima da „života ni u Vranjskoj nema ako se na štrikovima ne
suše pelene”.
Upoznali bi domaćini namjernika sa desetogodišnjim Đorđem koji
po prašnjavim sokacima od zaseoka do zaseoka, razdrndanim „stojadinom”,
trebinjskih registracija prevozi stare i umorne.
Darivali bi namjerniku i bezbroj drugih priča. Ali valja nešto
ostaviti i za drugi put. Kada Vranjskoj taj namjernik opet dođe u
pohode.
Slaviša Sabljić
Komentarišite vijest
Facebook