Bilećanin tvorac uspjeha Gillete-a

nedelja, 18 mart 2012 00:21
Štampa
Ocena korisnika: / 3
LošeNajbolje 

Za poznatu kompaniju “Žilet” mnogi su čuli, ali malo ko od njih zna da je jedan od njenih osnivača Velimir Vilijam Bil Salatić, koji je porijeklom iz Bileće.
Skoro je nemoguće saznati koliko je životnih priča ljudi koji su zbog teškog života na hercegovačkom kamenu ili zbog austrougarske okupacije odlučili da bolji život potraže u dalekom svijetu, ili kako bi Hercegovci rekli, “preko okeana”...

Među njima je bio i Gojko Salatić iz Bijele Rudine kod Bileće, otac Vilijama Bila Salatića.

Vilijam Bil se rodio u Čikagu, kao jedno od dvoje djece srpskih emigranata Đorđa i Jovanke Salatić, odrastao je govoreći srpski jezik...

Imao je nesreću da mu je otac umro radeći u američkim rudnicima, kada je imao svega pet godina. U svojoj karijeri Bil je radio sve i svašta, u mašinskoj industriji, bio taksista, poslovođa, raznosač novina.

Na nagovor supruge, krajem 1947. godine odlučio je da pokuca na vrata tada malo poznate kompanije “Žilet” koja je tražila trgovačkog putnika.

I tada na scenu stupa tradicionalna hercegovačka promućurnost. Vilijam Bil Salatić marljivo počinje da radi i prvi osmišljava nove tehnike prodaje, sastavlja prvi američki nacionalni program obuke i postaje direktor “Žileta” za Ameriku, kao i član borda direktora ove internacionalne kompanije.

Postoji, doduše neprovjerena, priča da je upravo zahvaljujući njemu direktno lansiran do tada nepoznati proizvod - dezodorans.

Kada mu je supruga preminula, Salatić je napustio kompaniju “Žilet” i to je odjeknulo ekonomskim svijetom. Čak je i “Vol Strit Žurnal”, prokomentarisao da je “Mister Salatić veoma rano napustio poslovni svijet”.

“Najveća je nagrada dati šansu gladnome. I onom koji gori od želje”, govorio je ovaj čestiti Bilećanin tih dana.

Kada je jednom prilikom držao predavanje na američkom prestižnom univerzitetu Jejl, Salatić je rekao: “Ja nisam akademski obrazovan. Međutim, po završetku srednje škole stekao sam posao i zadržao ga do danas.” Ova mudrost uglednog američkog biznismena, porijeklom sa bilećkih Bogdašića, bila je prekinuta gotovo petominutnim aplauzom američkih akademaca.

Kao i svaki Hercegovac ni trenutka nije zaboravljao svoje srpske korijene i posvećivao je pažnju porijeklu i srpskoj enklavi u Americi. Mnogo vremena i energije poklanjao je u dobrotvorne svrhe, crkvi i porodici. Pomogao je kupovinu zemljišta i izgradnju crkve Svetog trojstva u Čikagu, pjevao je u crkvenom horu, svirao tamburicu i svake godine slavio Aranđelovdan, krsnu slavu Salatića.

Velimir je sa brojnom rodbinom početkom šezdesetih godina prošlog vijeka posjetio Bogdašiće i svoje Salatiće. Mještani kažu da mu je suza zaiskrila. Obećao je da će opet doći. Ali nije. Ipak, i danas se u selu govori kako je Salatić pričao da čezne za Hercegovinom. Pričao je da se u dalekom Nortfildu, u saveznoj državi Ilinois u Americi, često prisjećao beskrajno plavog Hercegovačkog neba i svojih Bogdašića.

Njegovi savremenici kažu da je sa američkim predsjednicima često razgovarao o srpskom pitanju, a Džon Kenedi mu je bio ponudio mjesto ambasadora SAD u Jugoslaviji. Velimir Vilijam Salatić je to odbio govoreći da je previše vezan za svoju porodicu. Iza sebe je ostavio četvoro djece, devet unučića i tri praunuka.
Braća

Postoji priča da su dvojica braće Hercegovaca putem telefona pričala, jedan u Americi, a jedan u Hercegovini. Amerikanac bi pitao: “Kako je ljetina ponijela” , a Hercegovac bi odgovarao: “Dobro, da samo padne još jedna kiša.” A onda bi Amerikanac rekao: “E, ta je mene i otjerala u bijeli svijet.”

Ratomir Mijanović - GS

 

Komentarišite vijest

Download SocComments