DR OBREN BLAGOJEVI?: U VLASTI I U ZATVORU: (41.)
Mene su, po izlasku iz „Objekta 101” odredili u sobu sa ne sje?am se više kojim brojem (svaka je soba imala svoju broj?anu legitimaciju), ali se odli?no sje?am njenog starješine, hromog bosanskog Muslimana, Fikreta Mandzuke. Bio je to opšti tip ondašnjeg sobnog starješine, neobrazovanog i umno ograni?enog, ali zato okrutnog do svireposti. Naro?ito je bio podozriv prema meni, tako visokom intelektualcu i, kako je mislio, zagriženom, nepopravljivom neprijatelju. Nikako nije mogao da shvati što sam samo u odloženom stavu a ne i u bojkotu. ?vrsto vjerujem da je tako nešto i predlagao isljednicima. U svakom slu?aju, mene je šikanirao na svakom koraku i brigadirima nare?ivao da me na radu što više mu?e. Tada sam radio u šarenoj brigadi, unutra na radilištu i nikad za vrijeme dvogodišnjeg boravka u logoru Bile?a nijesam izišao van žice.
Po ?itav dan gonili su me na traga?u, pa sam bio krajnje iznuren i malaksao. Jednom, kad sam u blizini same zgrade centra pao pod traga?em i gonilac me ?ak ni udaranjem nogama dugo nije mogao pokrenuti, nai?e tuda jedan logoraš u lijepoj odje?i, pomislih: vjerovatno neko iz centra, pa kad me vi?e onako polumrtvog, po?e da vi?e na mog gonioca i naredi mu da me vode u sobu i kažu sobnom starješini da je tako naredio komandant centra. Bio je to, dakle, zaista on, naravno tako?e logoraš, ali kakav, Boško Radonji?. Kad smo došli u sobu, Fikret me samo pogleda i re?e: „Lezi tu, bando!” ?itavog toga dana sam se odmarao na svojoj slamarici, a sjutradan mi Fikret, kad se vratio od isljednika, re?e da se za naredni dan javim na raport.
Bio je to moj prvi odlazak isljedniku u Bile?i, a drugi ra?unaju?i i Goli otok. Veoma sam se za?udio kad sam, ušavši u isljednikovu kancelariju i stavši kraj vrata u stavu mirno, ?uo pitanje: „Sje?aš li se ti mene?” Nijesam se sje?ao i tako i rekoh. Bio je to mlad, crnomanjast momak, nao?ita izgleda. On me prekori što nikad ne dolazim k njemu, svom isljedniku, a kao tako visoko školovn ?ovjek mogao bih mnogo da im pomognem u predlaganju raznih mjera. Tada mi je prvi put sinula u glavi misao da bih se zaista mogao ?eš?e javljati isljedniku, s ponekim opštim prijedlogom ili mišljenjem, dok bi sobni starješina, možda, neobaviješten o tome šta ja isljedniku govorim, vjerovao da izvještavam o raznim harangama svojih drugova. Ta mi se misao, koju sam kasnije više puta koristio, u?ini spasonosnom, ali je o?igledno sve zavisilo od toga što isljednik kazuje sobnom starješini a šta zadržava za sebe, kao i, naravno, od toga kakav je ?ovjek sam isljednik, uopšte i posebno prema meni. Toga puta, me?utim, imao sam zaista veliku sre?u. Pokazalo se da je moj isljednik niko drugi do Sveto Peruni?i?, moj ?ak s jednog od onih posljeratnih kurseva i sinovac mog velikog prijatelja Mila Peruni?i?a, sekretara Prezidijuma Savezne narodne skupštine. On mi re?e da ?u odsad raditi na poslovima svoje struke, to jest u knjigovodstvu i da treba da se javim Duju Bubleu, šefu knjigovodstva, naravno logorašu.
U knjigovodstvu
Tako sam poslije nekoliko mjeseci teškog rada na traga?u dobio divan, lak, sjede?i posao. Istina, u po?etku sam se mnogo bojao, jer ja knjigovodstvo u praksi nijesam ni znao. No, kad sam se sjutradan javio Bubleu, on me odredi, o?evidno po isljedni?koj želji, na najlakši dio posla ?ak i u knjigovodstvu. Bilo je to vo?enje evidencije o osnovnim sredstvima „Kazneno-popravnog doma u Bile?i”, kako se ono naše mu?ilište zvani?no zvalo. Kao što je i uoptše poznato, osnovna sredstva za dugo ne trpe nikakvu fizi?ku, pa ni vrijednosnu promjenu ve? ostaju dugo u nepromijenjenom obliku, pa zbog toga njihova evidencija nije nikakav problem, ?ak ni za nestru?njaka. Osim toga, logoraši koji su radili u knjigovodstvu bili su manje-više dobri ljudi. Sam Buble, iako kao šef vrlo strog, nije bio loš ?ovjek, a prema meni kao finansijskom stru?njaku gajio je i neko posebno poštovanje. Glavni, pak, stru?njaci, pored samog Bublea, bili su: Miloš Miloševi?, jedan simpati?ni, tihi dugajlija, i Vaso Giljen, moj školski drug iz nikši?ke gimnazije. Od ostalih se sje?am Mladena Nikoli?a, jednog mladog ?ovjeka iz Prokuplja, simpati?nog i vrlo duhovitog spadala, i nekog, možda previše zvani?nog i aktivnog Kaži?a. Na tom radu, u stvari gotovo pravom neradu, proveo sam ?itavih nekoliko mjeseci u Bile?i. Mislim da sam za ?itavo to vrijeme kod svog isljednika Peruni?i?a otišao samo još jedanput, i to dobro se pripremivši, da izložim neke svoje ideje o poboljšanju rada u knjigovodstvu.
No, ili je isljednik osjetio taj marifetluk ili je, na osnovu mojih rijetkih javljanja na raport, zaklju?io da sam se „pasivizirao”, elem jednoga dana pozva me sobni starješina i re?e da sam se „progospodio” u knjigovodstvu, da nimalo ne vodim ra?una o svom prevaspitanju i pomo?i drugima da revidiraju svoj stav, te da tako više ne ide, pa ?u od sjutra opet na traga?, sve dok se ne popravim. „Pruža ti se”, rekao je, „još jedna prilika da se popraviš, a ako ne htedneš ubrzo ?emo te ponovo u bojkot”.
Sa traga?a u bolnicu
Bio je to za mene iznenadan i težak udarac. Vjerovatno su i one, uopšte ?este, promjene iz bojkota u odložen stav i iz ovoga u kolektiv, i obratno, psihološki bile sra?unate na takav efekat. Ipak, kao što sam se za vrijeme cijelog svog robovanja bio i uvjerio, pomislio sam da od svakog zla ima i gore i ponovo prihvatio traga?, relativno zadovoljan što me nijesu stavili u bojkot. Tako sam opet nekoliko mjeseci bio na najtežem fizi?kom radu i uz to podvrgnut svakojakom maltretiranju. ?as su mene jurili drugi ?as ja druge i tako se iz dana u dan obrtao moj teški životni krug po bile?kom logorištu, dok mi jednoga dana jedan isuviše revnosni nepoznati aktivista nije gotovo polomio ali jeste iš?ašio desnu nogu, pa se više na nju nijesam mogao oprijeti. Isljednik, koji je ve? tada bio drugo lice, i mislim da je bio Nebojša Grebenar ili možda Danilo Bošnjak, naredio je sobnom starješini da me odvedu u bolnicu, pa se tako, opet blagodare?i povrije?enoj nozi, ponovo na?oh na odmoru.
U bolnici sam ostao sve do kraja boravka u Bile?i. Ona mi je odista bila prijeko potrebna, ne samo zbog povrije?ene noge ve? i zbog opšte fizi?ke iscrpljenosti. Nogu su mi namjestili ljekari, opet uglavnom sami logoraši, a poslije mi ju je nedjeljama masirao poznati predratni bokser, Stevan Jakši?, tada tako?e zatvorenik. Sa mnom u istoj bolni?koj sobi ležao je i Vojo Srzenti?, pomo?nik predsjednika Savezne planske komisije i brat poznatog ekonomiste Vasa Gluvog, tako?e zbog povrije?ene noge.
Za vrijeme boravka u Bile?i držao sam i jedno stru?no predavanje za sve logoraše u okviru ciklusa sli?nih predavanja koja je po nalogu uprave organizovao centar. Jednoga dana pri?e mi moj kasniji kum, tada u centru aktivista nadležan za kulturno-prosvjetni rad, bivši Udbin potpukovnik, Milenko Šotra. Kao što vidim, po?e, ti loše stojiš, jer gledam s prozora kako te po ?itav dan gone i oni koji su gori od tebe. Znam kako ti je i znam zašto ne poboljšavaš svoj položaj, pa sam htio da ti pomognem u granicama svojim mogu?nosti. Kao što znaš, ja sam nadležan za organizaciju ovih stru?nih predavanja, pa nešto mislim kako bi ti mogao da pripremiš jedno predavanje o ustavu, njegovoj pravnoj prirodi i zna?aju uopšte. Ono što je najvažnije to je da bi ti to predavanje pomoglo da te stalno ne gledaju kao bandu, ve? bi na taj na?in pokazao izvjesnu aktivnost.
Malo sam se u prvih mah trgnuo, jer nije moglo biti ni rije?i o tome da na?em kakvu pomo?nu literaturu, a o ustavu sam znao samo onoliko koliko mi je u sje?anju ostalo od u?enja iz knjige Slobodana Jovanovi?a „O državi”. Istina, tu knjigu, kao i sve ispite na fakultetu, pripremao sam sasvim ozbiljno, pa sam znao, zaista, još mnogo toga. Osim toga, imaju?i u vidu prosje?an nivo logoraša, me?u kojima su, osim vrlo rijetkih izuzetaka, ?ak i najuzdignutiji po pravilu bili vojna lica, a ne pravnici i istori?ari, znao sam da mi nema ko praviti ozbiljne primjedbe.
Komentarišite vijest
Facebook