Putna infrastruktura na prelazu iz turskog u austrijski period bila je nedovršena i za ono vrijeme. Sa komplikovanjem političkih prilika, uz ustanke, Porta je nastojala da poboljša komunikacije. Uvela je telegrafske veze i krenula sa nešto agilnijom izgradnjom puteva.
Kasnije, u opisima BiH (npr. knjiga Opis Bosne, Kovačić), daje se topografska skica jedne, kako se naglašava, višestruko pohođene ceste, koja presjeca Istočnu Hercegovinu.
Otto Blau naglašava da ima namjeru da upotpuni materijale (znanja) u ovoj, opet s eponavlja, malo poznatoj oblasti.
Hercegovina tog vremena dakle ima četiri velike puta:
1.) od Kotora preko Risna, Grahova, Nikšića i Jezera preko Taschlidze i Prijepolja;
2.) od Dubrovnika preko Trebinja, Gacka i Foče prema Čajniču, gdje se spaja sa konstantinopoljskom carskom cestom ka Bosni;
3.) od Dubrovnika preko LJubinja, Stoca i Mostara prema Duvnu;
4.) od LJubuškog preko Mostara prema Konjicu (u fusnoti stoji:"Autor naravno još ne poznaje novoizgrađenu Neretvansku cestu")
Druga od navedenih carskih cesti se prostire sljedećim pravcem...
Od Carina, na granici opštinske oblasti Dubrovnika (tada još nazivanog Ragusa), počinje prohodna staza, koja je na četiri sata toliko stjenovita, kamenita i toliko zamorna da tovarni konji skoro ne mogu da stupe na nju. Onda slijedi jedan dobar put koji se prostire kroz trebinjsko polje. Prolaskom kroz ovo manje utvrđenje ljeti, mora se gaziti rijeka Trebišnjica dok se zimi prolazi u jednom malom čamcu. (autor ovdje Trebišnjicu naziva Trebišnjica, ali daje i nazive koje su koristili Kovačević i Aleksić: Trebinšćica, a moglo se čuti i Trebinčica, Trebinjštica ili tome slično).
Gdje počinje onaj dobri dio puta teško je reći. Na jednom mjestu se kaže da je bolji dio puta u Trebinjskom polju, ali nije jasno kakva je tačno spojnica sa Dubrovnikom preko Ivanice, i šta stvarno značitoliko loš put, da njima teško mogu i natovareni konji?! Očigledno, ovdje bi mogla biti riječ o slikovitom izražavanju, a ne o opisu koji bi imao ambiciju da bude tehnički ekzaktan. Tim putem, konačno, transortovana je i teška artiljerija.
Od Trebinja prema brdu Gljiva je put stjenovit; onda nastaje šumovita oblast kroz koju vodi put u veoma dobrom stanju preko sela Mosko, Skrbotno, Orah, Čepelica (granica između okruga Trebinje i Gacko!?), onda se uspinje u brda Drakuljica (!?) i ide pola sata kroz jedan uzak prolaz, čija se jedna strana ponovo otvara prema jednoj zaravni. Do gradića Bileća je put loš. Odavde, od Bileće, počinje lijep put koji vodi kroz šumovite predjele te dotiče sela Bogdašići i Trnovica; u Trnovici se nalazi jedan han koji putniku nudi odmorište.
Iza ovog sela se ponovo penje kroz šumovite visine; na vrhu jedan osmatrački toranj. Iza ovog brda se prolazi kroz mjesto Korita, odakle se put dalje penje i za pet sati preko golog stjenovitig vrha Kobilja glava dospjeva u Cernicu. Ovdje izvire potok iz jednog nepresušnog izvora. Onda se prolazi kroz oranicama i pašnjacima bogat krajolik Gacka, dva sata po dobroj cesti do sela Lipnik.
Odatle vijuga prohodan put kroz šume i gole pašnjake prema selu Vrba koje leži u podnožju brda Čemerno. Iako je put prohodan, istina dosta je zamorno putovati ovom trasom jer na daleko ne postoji selo ili neko drugo prenoćište.
Tek nakon jednog dvosatnog marća preko ove pustare, dolazi se do Sutjeske i dalje prema selima Trnova, Luka i Grab. Odavde počinje granica okruga Foča, a krajolik življi; prvo mjesto se zove Belegije, sa jedne strane neprohodan prolaz Prosječnica; sela Suha, Tjentište i Porojevići na ugodnoj cesti, koja se još jednom preko jednog brda na kojem leži Džemat Belene, uzdiže iznad doline Drine.
Prije se na ovoj rijeci u blizini Foče nalazio most; od kada je ovaj urušen, putnici i roba su prevoženi uz pomoć jedne vrste skele. Četvrt sata udaljeno od mjesta pristanka skele se nalazi mjesto Foča sa oko 10.000 stanovnika, muhamedanaca i pravoslavaca, poznato po proizvodnji i izvozu sablji, velikih i malih oštrica za jatagane.
U Foči se nalazi 17 džamija, od toga 9 njih je pokriveno olovom (!?). Od Foče put dalje vodi prema Čajniču, zajedno sa velikom dubrovačkom cestom i preključuje se na carigradsku cestu. (Od novijih putnika je botaničar Knapp proputovao dionicu puta između Foče i Gacka, kada je posjetio Volujak: išao je preko sela Vrba i brdskih proplanaka na Čemernu, preko sela Izgor se popeo na Volujak do regiona sa "krivim" drvećem, otkrio tamo jedno veće jezero i pronašao naročito interesantne biljke tokom tog putovanja.
(Izraz otkrio sasvim je kolonijalan. Otkrio za evrospkog čitaoca, ne za domicilno stanovništvo, koje je u tom regionu znalo za desetine jezera, mislim da ih je samo na Zelengori šesnaest?!)
Iz starih itinerera (do 12. vijeka su karte regiona bile u formi itinerarija tj. u formi opisa putovanja sa stanicama) može se konstatovati da ovaj put dijelom odgovara opisu putanje misije od Dubrovnika do Carigrada iz 1792. godie i putovanju Jeana Chenana koji je 1547. godine na putu od Dubrovnika u rudnike srebra kod Karatova (!?) i Jagodine stajao u stanicama Trebign, Sernich i Cochio što prilično odgovara imenima mjesta Trebinje, Cernica i Foča, a što sam ja već spomenuo u svom mjesečnom izvještaju Berlinske Akademije u decembru 1866. godine.
Na mojoj karti Hercegovine iz 1861. gidine je ova ruta upisana samo u glavnoj trasi, još manje tačno nego iz istog izvora kao kod Roskijeviča zato ovom prilikom dajem neke detalje Dragomana Markovića i turskih oficira iz general-štaba Omer Paše. Kada se dolazeći iz Trebinja približava dolini u kojoj je smještena Bileća, mjesto se primjećuje iz jedne osmatračnice, koja je smještena na jednoj izbočini uzvišenja koje se spušta ka sjeveozapadu. Četvrt sata prije Bileće se nalazi dubok ponor iz koga izvire više voda i krećući se ka jugu vjerovatno utiču u Trebišnjicu.
Od Bileće, krećući se ka sjeveru, sa desne strane ostaje zaseok Balika, dok dalje do Ogulišta vodi put od dobrih pola sata, odakle je prema istoku na sat vremena hoda jedna dolina i selo Trisindol. Slijede Nova i Stara Dubrava (Staru Dubravu čine svega 3 turske i 2 hrišćanske kuće ka zapadu, udaljene četvrt sada jedna od druge); 10 minuta dalje desno na padini Bogdanica, bliže sjevernom skretanju puta nakon tri četvrtine sata, znači od Bileće nekih 2 sata udaljena je Trnovica sa jednom osmatračkom karaulom za 20 ljudi. Nakon polučasovnog uspinjanja odatle se ukršta pješačka staza koja vodi od Plane prema Preravi (mjesto sa 10 kuća?!) koje se nalazi na jedan sat u sjever-istočnom pravcu; na daljem putu, izlazeći iz guste šume na svijetlo dana, na jednoj izolovanoj kupi nalazi se karaula Ladžova; slijedi jedan dobar sat spuštanja niz stjenovito brdo da bi se došlo do stare vodene cisterne i kuće Palanka, jedino mjesto na cijelom putu gdje se iz jedne stare cisterne dobija pijaća voda.
Korito se nalazi 45 minuta dalje. Predio odgovara imenu Korito; sa jedne strane malog mjesta ponovo put ide uz brdo; nakon sat i po prolazi se Palanka odakle je još 3 sata do Čajniča. Istočno od Korita, sat vremen udaljena se nalazi Bitelina ili Bitelica.
Zbog povremene nesigurnosti navedene glavne ceste bira se jedan drugi put od Bileće do Korita; dionica puta iznosi 6 sati, 3 od Bileće do Plane, odatle 3 sata do Korita: U tu svrhu se uzima pravac zapadno od Bileće na Podvisin. Podvisin je smješten na obodu bilećke visoravni tako da Bileća, Podvisin i Nova Dubrava čine jedan jednakostranični tougao gdje između dva posljednja navedena mjesta (tačke) se u jednoj liniji nalaze sela Zadovišće i Pridvor (10 kuća).
Sjeverozapadno od Zadovišća penje se put na kome prolazeći specifično strmu krivinu nailazim opet na jednu cisternu te stižem do jednog propalog (srušenog) hana (dva sata od Bileće, sat od Plane).
Plana se prostire široko raštrkana u luku od juga ka sjeveru oko jednog brda i broji negdje oko 80 kuća. Na nekih pola sata od Plane se nalazi zaseok Jeganjadice, pola tursko pola hrišćansko i u istoj udaljenosti sjeverozapadno od Plane je selo Geč sa 10 kuća u blizini izvora koji izgleda otiče ka uskoj dolini Fatnice.
U narodnom jeziku ova stara glavna cesta u Istočnoj Hercegovini nosi naziv Drum, barem mi je Omer Paša tako pisao u jednoj karti od 8. jula 1861. koja se odnosila na kretanja u okrugu Bileća gdje je tada komandovao Derviš Paša: "Upravo sam dobio raport od Derviš Paše u kome me obavjećtava da mjećtani 14 sela sa svake strane puta Drum, koji su se prošle godine odselili, mole za dozvolu da se vrate u svoja sela".
I ovo staro ime (grčkog porijekla) upućuje na to da je jednom ovuda vodila glavna trgovačka žila od Jadranskog mora ka unutrašnjosti.
Rimski vojnički put koji vodi prema Taschlidzi (Ilidža) naročito vrijednoj pažnje zbog antičkih monumenata po svemu sudeći pada sa Drumom u isti pravac. Poruka jednog turskog vojnog ljekara u novije vrijeme kaže da su rimske starine u blizini Crkvice ugledale svjetlost dana.
(Ne mogu zaključiti na koju se Crkvicu ili na koje se Crkvice misli. Na mapi ih je po Hercegovini na stotine.)
U etnografskom pogledu ovaj pojas zemlje zaslužuje posebnu pažnju. Ako me moje posmatranje ne vara, onda je upravo opisana linija od vajkada bila narodna međa i sada je granica gdje staroilirski prodire u slovenski element. Sada, pošto je (naseljavanje) u potpunosti absorbiralo staro stanovništvo u Bosni i Hercegovini, nije lako utvrditi bilo koja karakteristična obilježja za rudimente prošlosti.
Ipak, želim skrenuti pažnju da je sljedeće vrijedno daljeg posmatranja. To su ova domaća imena i prezimena. Bez daljeg je poznata činjenica da su u Bosni i Hercegovini Muhamedanci koji potiču od starih stanovnika zemlje koji su konvertirali u Islam tek od 16. vijeka ili dijelom još kasnije, zadržali svoje običaje da i dalje vode svoja familijarna imena tj. prezimena. Ja sam ih nekoliko stotina sakupio iz različitih dijelova provincije i pritom zapazio da su imena, posebno prezimena (turska lična imena se ovdje ne uzimaju u dublje posmatranje) drastičnija i karakterističnija su što je oblast iz koje potiču udaljenija tj. osamljenija.
U mojoj zbirci se dalje markiraju posebno oblast Foče i okoline sa stranim, niti turskim niti slovenskim imenima.
U daljem tekstu, autor navodi najinteresantnija imena iz svoje zbirke što je, vjerujem, posebno interesantno za etnografe...
Autor završava citirajući Hahns-a (!?), koji preporučuje "našim nasljednicima" da što više proučavaju ovu nezasluženo zanemareno, i očito i za tadašnje Evropljane - interesantnu temu, što se - svjedoci smo - u mnogim stvarima, i pored brojnih komunikacija, da ne pominjem nove informacione tehnologije, nastavlja i danas. Dokaz je ne samo utisak nego i more izjava u kojima je evidentno da nas Evropa još uvijek dobro ne poznaje, i da zato treba nastaviti tragom ovog (Otto Blau), i drugih istraživača.
Komentarišite vijest
Facebook