Negdje se usput izgubilo ime Mladena ?or?a Sekulovi?a, ro?enog 1912. u ?ikagu, od oca Petra, rodom iz Bile?e, i majke Marije, porijeklom ?ehinje. Daju?i mu ime Mladen, i krstivši ga u pravoslavnoj crkvi kao ?or?a, roditelji kao da su najavljivali povratak u Hercegovinu, gdje bi dje?ak odrastao me?u svijetom koji nadijeva takva imena. Da su se s Amerikom srodili, valjda bi se dje?ak zvao John, George ili Karl. Uskoro se, me?utim, zaratilo, Princip je u Sarajevu ubio princa, i zavi?aj Petra Sekulovi?a naglavce se pretumbao...

?etiri godine kasnije, kada je dje?ak krenuo u školu, potpisan je mir, uspostavljena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, ali Petar se tada ve? navikao na ?ikago, nije mu se više vra?alo u Bile?u, a zavi?aj i porijeklo sveli su se na to ime: Mladen.

Mladen Sekulovi? i Karl Malden

Petar Sekulovi? bio je metalski radnik, mati, koju su ve? zvali Minnie, radila je kao švelja. Dje?ak je bio predodre?en da kao i ve?ina djece južnoslavenskih emigranata te generacije ostane proleter, jedva malo bolje situiran od svojih roditelja, da kao vojni dobrovoljac sudjeluje u Drugome svjetskom ratu, i da do kraja odživi jedan anoniman ljudski život, koji ne?e biti zabilježen ni u ameri?kim, ni u balkanskim knjigama. Takvi se obi?no bilježe i pamte samo u spomenicama zavi?ajnih društava. Tek ?e njihova djeca, koja više ne znaju ni gdje je Bile?a i jedva izgovaraju one dvije-ili tri uveseljavaju?e rije?i, obi?no psovke, što su im ostale od pradjedovskoga jezika, tek ?e ta djeca biti pravi Amerikanci.

I onda bi trebalo biti normalno i obi?no da se ta?no stotinu godina kasnije usput zagubi ime Mladena Sekulovi?a. Ali nije se izgubio onaj koji je u gra?anskome životu to ime nosio. On je upam?en kao jedan od slavnijih ljudi i zna?ajnijih ameri?kih umjetnika koji podrijetlo vuku s naših prostora. Da bi ga se znalo, uzeo je umjetni?ko ime: Karl Malden. Karl zato što je lako za izgovoriti, zvu?no je, a Malden zato što su njegovi školski drugovi tako izgovarali ime Mladen.

Karl Malden dobro je govorio srpskohrvatski jezik, i s ponosom je, kad bi ga pitali i kad ga ne bi pitali, naglašavao svoje jugoslavensko, srpsko i hercegova?ko podrijetlo. Preko šezdeset godina radio je u filmskoj industriji, ali je temeljno bio kazališni glumac, i to sjajan kazališni glumac. Svojom je dugom umjetni?kom karijerom spojio više epoha ameri?ke filmske povijesti: od klasi?noga razdoblja Hollywooda i ranih ?etrdesetih, preko Kazanovih remek djela “Tramvaj zvan ?ežnja” i “Na dokovima New Yorka”, do dugog niza uglavnom kriminalisti?kih i akcionih filmova u šezdesetim i sedamdesetim, te televizijske serije “Ulice San Francisca”, koju je za ABC snimao od 1972. do 1977, Malden je stvorio impresivan niz o kojem se može govoriti i u kontekstu umjetnosti, i u kontekstu šoubiznisa. Istovremeno bi, kad god je imao vremena, glumio u kazalištu i bavio se nekom vrstom prosvjetnoga rada. Na Beverly Hillsu osnovao je filmsko-kazališnu biblioteku, koja je postala najve?a u Sjedinjenim Državama. Zaigrao je 1982. u filmu Suton, Gorana Paskaljevi?a. Njegova uloga nije bila ni epizodna, ni simboli?na, niti se svodila na to da pripomogne režiseru, našem ?ovjeku, u proboju na Zapad. Lik kojeg je glumio po njegovoj se ideji zvao – Marko Sekulovi?.

Dva emigrantska života

Emigranti uvijek imaju najmanje dva života: jedan je onaj stvarni, a drugi je onaj o kojem misle prije spavanja, zamišljaju?i što bi se dogodilo i kako bi živjeli da nisu emigirirali ili da su se iz emigracije vratili ku?i. Iako je u Americi ro?en, Karl Malden je po svojoj naravi bio emigrant. To, naravno, ne zna?i da nije bio Amerikanac. Ali ?ovjek može istodobno živjeti više sudbina i u sebi nositi nekoliko, pa i suprotstavljenih, biografija. Moglo bi se re?i i da se one me?usobno potvr?uju i naglašavaju, pa je i Karl Malden više Amerikanac time što nimalo nije Amerikanac, i više je emigrant time što uop?e nije emigrant. Kada je 1999. Elia Kazan primao Oskara za životno djelo, i kada su starome redatelju zbog njegove ne?asne uloge u lovu na vještice i u antikomunisti?koj histeriji po?etkom pedesetih, zviždale i hukale zvijezde nekoga novog Hollywooda, Malden mu je, sa savršenim mirom, kao da ništa oko sebe ne primje?uje, pljeskao.

Kazan je tada bio devedesetogodišnjak, Malden tri godine mla?i. Kazan je, kao Grk, ro?en u Istanbulu, odakle je s roditeljima morao bježati u vrijeme Ataturkove revolucije. Bio je grešan ?ovjek, nekim je ljudima upropastio karijere, vjerojatno ih je bilo i koji su zbog njega bježali iz Amerike, ali je bilo ne?ega tužnog i neugodnog u toj holivudskoj demonstraciji neke nove pravednosti, kojoj se Karl Malden nije htio pridružiti. Možda zato što ga je Kazan u svojim filmovima proslavio, a možda i zato što je znao što u životu zna?i biti emigrant. Emigrant se mora znati saginjati da bi preživio, mora se nau?iti skrušenosti, da otrpi svako poniženje, pa i ono koje mu donosi vlastiti karakter. Sve što emigrant u životu stvori, pripast ?e onima kojima on sam nije pripadao, a sve što u životu izgubi, izgubit ?e samo u vlastito ime. Tako je i veli?ina Elije Kazana veli?ina ameri?ke kulture, dok je Kazanova sramota samo njegova. Nekoliko godina kasnije, u vrijeme nove ameri?ke histerije, ovaj put antiislamske a ne antikomunisti?ke, dodjele Oskara prolazit ?e mirno, bez ikakve potrebe za pravedništvom. Teret sramote holivudske ?e zvijezde solidarno dijeliti izme?u sebe.

Oskar nakon Tramvaja...

Za ulogu Mitcha u “Tramvaju zvanom ?ežnja” Karl Malden 1952. nagra?en je Oskarom. Onda je, kao i danas, to bio veliki film. Danas je, možda, i ve?i, jer se od onoga što oko sebe, u životu, u kinu i u teatru, imamo prilike gledati, razlikuje mnogo više nego što se današnje vrijeme razlikuje od vremena prije šezdeset godina. “Tramvaj zvan ?ežnja” dramski je komad jednostavan i vrlo tradicionalan po svojoj strukturi, a bavi se temom koja je, istodobno, velika i važna. Tennessee Williams smrtno je ozbiljan i vrlo ceremonijalan dramski pisac, ozbiljan kao Maksim Gorki, i ni?ega u njemu nema površnog i zabavnog, ni?ega današnjeg. Kazanovi glumci, Marlon Brando, Vivien Leigh, Kim Hunter i sam Malden, redom pripadaju kazališnoj tradiciji, i glume u povišenim tonovima, kao u kazalištu. Ali svejedno, “Tramvaj zvan ?ežnja” s koje god strane ga pogledali, kao ekraniziranu kazališnu dramu ili kao filmsko djelo, kroz gluma?ku igru ili kroz Kazanovu režiju, u sebi ima snagu kakvu rijetko osjetimo, snagu koja poništava razliku u na?inu na koji doživljavamo jednu pri?u, roman, dramu ili film, i na koji doživljavamo vlastitu stvarnost.

Karl Malden umro je 1. srpnja 2009, s navršenih devedeset sedam godina života. Nakon što je Dušan Vukoti? dobio svoga Oskara za “Surogat”, Malden se okolo u šali hvalio da Bile?a ima dva oskarovca. Ili to, možda, i nije bila šala. Taj gradi?, svojedobna vojna utvrda JNA, sa zloglasnom školom rezervnih oficira, jedva da je prije zadnjega rata imao pet tisu?a stanovnika. Na krajnjem jugoistoku Bosne i Hercegovine, uz granicu sa Crnom Gorom, Bile?a je zbog svoje zaturenosti nekada bila pojam nigdine. Kako je tamo danas, to mi više ne znamo, jer Bile?a nam nije usput, a u Bile?u nemamo kome i?i.

Piše: Miljenko Jergovi?   (jergovic.com)

Komentarišite vijest