Ružica K.- Stihovi iz pjesničke rudarske jame

Štampa PDF
Ocena korisnika: / 0
LošeNajbolje 

Nagrada "Kočićevo pero", uručena nedavno Ružici Komar za zbirku "Igra okeanskog pijeska", bila je prilika da poznatu pjesnikinju pobliže upoznamo i sa životne strane, o čemu čitalačka publika malo zna.

Iz šturih biografskih podataka o Ružici Komar, štampanih u 18 njenih do sada objavljenih zbirki pjesama, čitaoci znaju da je rođena u Baljcima kod Bileće, gdje je završila gimnazijsko školovanje, a potom u Sarajevu istoriju jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu...

Znaju i da je, do posljednjeg rata, živjela u Sarajevu, a potom u Bileći, gdje je radila kao profesor u Srednjoškolskom centru "Golub Kureš", ali o njenim pjesničkim počecima malo se zna.

- Pokušavala sam ponešto da napišem još kao đak četvrtog razreda osnovne škole i dobijala ohrabrenja od moje učiteljice Milosave Vujović, a kasnije u starijim razredima podršku mi je davao profesor Ismet Kreso. U gimnaziji to su bili profesori Uglješa Kisić i Milica Ćuk. Sjećam se i da sam svoju prvu pjesmu objavila u studentskom listu "Naši dani".

Potpisala sam je pseudonimom Saida Komenski i u zgradi Filozofskog fakulteta na trećem spratu, ispred učionice broj 112, zadrhtala kada sam, otvarajući list, vidjela da je štampana - priča Ružica Komar.

Dodaje da joj je veliko ohrabrenje bilo kada su joj studenti, kolege, rekli da im se dopada pjesma, samo im nije bilo jasno zašto nije napisano ko je pjesmu preveo sa poljskog jezika, pošto su mislili da je autor iz te zemlje.

- Kasnije sam, ohrabrena, počela da objavljujem u časopisima "Lica", "Život", "Putevi" i drugim, ali više nisam koristila pseudonim. Moja prva zbirka "Iz pepela i snijega" došla je na red za štampanje 1972. godine, kada sam već bila završila fakultet i počela da radim, iako je rukopis bio gotov dvije godine ranije, ali je u to vrijeme morao da prođe svu potrebnu proceduru - sjeća se pjesnikinja.

Kao profesor, nastojala je da na isti, ohrabrujući način djeluje na svoje učenike kako su to činili i njeni učitelji. Tako su mnogi bilećki srednjoškolci krenuli njenim stopama i postali profesori iste struke ili se latili pera.

Ružica Komar vjeruje da je pisanje posao nalik rudarskom. To je redovno traganje za izrazom i riječima u pjesničkoj rudarskoj jami, pri čemu istinsko zadovoljstvo nastaje tek ako stihovi dopru do čitaoca.

Komunikaciju sa mnogim bivšim đacima zadržala je trajno, pa su joj i povodom najnovije nagrade čestitke stigle sa raznih strana.

Pitali smo pjesnikinju na kraju i o čemu najčešće govori njena poezija?

- O ljubavi, jer je i sva poezija ljubav i ništa više - odgovorila je kratko.

Usamljenost

Na pitanje da li je pjesnik usamljen u malom mjestu i da li su oni iz većih mjesta bliži žirijima i nagradama, Komareva odgovara:

- Pjesnik je redovno usamljen, živio u Bileći ili Parizu. Što se tiče žirija i nagrada, bliži su im po mnogo čemu stvaraoci iz većih mjesta, ali je srećna okolnost da Zadužbina "Petar Kočić" umije da prepozna i one pjesnike koji su malo dalje od glavnih pjesničkih puteva.

Šćepo Aleksić - Glas Srpske

Komentarišite vijest